Osnovna škola Ksavera Šandora Đalskog Donja Zelina

"SVRŠENO JE!"

Izmrcvaren od šibanja i s trnovom krunom na glavi, Isus se uvijek iznova rušio pod teretom teške i grube  poprečne grede koju je nosio na leđima... Njezino neobdjelano iverje zabijalo mu se u meso, ranjavao udarcima bičeva. No On se ponovo uspravlja i s mukom ide dalje... Onih 600 metara do mjesta stratišta, čine se beskrajno dugim i nesavladivim. Stigavši ondje, bezobzirno  ga bacaju na zemlju. Ruke mu pritišću na gredu i kroz zapešće pribijaju debelim željeznim čavlima na drvo. Pritom pomno paze na to, da mu ruke ne rastegnu odveć u stranu. Zatim i gredu i tijelo na njoj podižu u vis, sve dok ne dopre i usjedne u utor na uspravljenom stupu. Noge mu prekrižuju jednu preko druge protjerujući kroz njih debeli željezni čavao u drvo. Koljena su ostala malo savijena, - tako da se razapeti može još malo uspraviti kako bi rasteretio ruke, dok još ima snage za to...

Neizdrživa bol, u neprestanim naletima, kola čitavim tijelom. Ako želi rasteretiti ruke, mora se osloniti na probodene noge i obratno. U pitanju su zaista užasni grčevi i boli na krvlju natopljenoj gredi. Rane na leđima se još više otvaraju i peku. Disanje postaje otežano: U visećem položaju čovjek može udahnuti zrak, ali ga ne može izdahnuti. Zato se uvijek iznova pokušava malo uspraviti, kako bi učinio barem jedan pravi udisaj... - I to je za svisnuti!!!  Imajući smrt pred očima Isus zaziva: „Oče u ruke Tvoje predajem duh svoj.“ I potom umire... Umire, i to mučenički, On koji je bio bez grijeha, ali zato pun milosti i istine... Umire Sin Božji, zbog mojih grijeha i mojeg opravdanja. Ali jednako tako i Vašeg. I što je neshvatljivo: Učinio je to dragovoljno i bez sustezanja za svakoga od  nas; da bismo mi živjeli s Njime i za njega?“

Ostaje pitanje: Zašto je Isus trebao tako mukotrpno umrijeti?